Fotografija prema R. Barthesu uvijek polazi od nečega, mehanički reproducirajući do u beskonačnost ono što se jednom dogodilo. Time svako razmatranje o fotografiji, kako sam kaže, biva uvučeno u beskrajni nered predmeta. Junak i ove priče opet je čovjek, koji mijenja sliku Zemlje, opstaje u ekstremnim životnim uvjetima, nalazeći nadu u moderno doba u elektrifikaciji i motorizaciji... Fotografije su supstitut za pisani itinerer ili, Zolinim riječima, ne možeš reći da si nešto vidio (negdje bio?) ako to nisi fotografirao. Svako putovanje predstavlja mogućnost promjene: promijenivši mjesto, Matjaž Kačičnik, zaokupljen Drugošću zemlje i siromaštvom njezinih stanovnika, putuje i fotografira ili fotografira putnike – na brodu ili tradicionalnoj lađi, u automobilu ili na biciklu, na autocesti ili željezničkoj stanici gdje vlakovođi signal daje starac sa svjećarskom lampom. Putujući prenosimo dio svijeta u sebi, svoj duhovni prostor u nadi da ćemo u novom kontekstu možda drugačije reagirati, upoznati do tada neosviještene dijelove sebe; sresti sebe same. Interakcija s novim okruženjem ponekad nudi i nove odgovore na stara pitanja i može se reći da, prešavši put, putnik ne ostaje kakav je na njega pošao.